Tea — osobna priča

Moja nezaposlenost trajala je oko godinu dana i 8 mjeseci, a posao sam počela tražiti nakon razdoblja najintenzivnije karantene zbog epidemije COVID 19. Tek tada imala sam priliku prijaviti se na burzu – dva, skoro tri mjeseca nakon diplomiranja. Od tada sam posao aktivno tražila. Približavala se i sezona pa je bilo „daj što daš“, ali baš i nije bilo uspjeha, nisam imala niti puno razgovora za posao. Prilikom traženja posla orijentirala sam se na škole, a poslije sam slala zamolbe i za sezonske poslove. Tijekom prve godina traženja posla, više sam se nadala pa su mi i kriteriji bili viši, međutim nakon godinu dana bila sam u fazi očaja pa sam se prijavljivala na sve i svašta. Zanimljivo je što sam se uvijek prijavljivala i za svoju struku – u nadi da će nešto „uletjeti“. Tako sam nekad istovremeno bila na razgovoru za korisničku podršku za španjolski jezik i za prodavačicu u dućanu. 

Bilo mi je stresno ići na razgovore za posao, ali ipak je ovisilo o kojem natječaju je riječ. Neki su mi bili manje, neki više stresni. Ovi za koje sam gorljivo željela da „upale“, za njih bih bila puno nervoznija, puno bih se više pripremala, razmišljala što ću pričati i kako ću pričati jer su to često bili i razgovori na stranim jezicima. Znali bi biti stresni; bilo bi stresnije prije, nego kad krene sam razgovor, ali ne mogu reći da je bio neki intervju koji je bio neugodan ili u kojem me netko omalovažavao zbog nečega. 

Pripremala sam se za intervju, razmišljala bih o tome što ću pričati, razmišljala bih o potencijalnim pitanjima, tražila bih najčešća pitanja koja se postavljaju na intervjuu, smišljala sam odgovore koje bih mogla dati. Najviše me brinulo hoće li mi raditi Internet veza, Skype ili Zoom – od toga bih bila anksiozna. Sve u svemu, priprema je bila moj način nošenja s nervozom. Osim toga, pokušavala bih biti opuštena jer, uz svu pripremu, ne znaš kakva će ti pitanja netko postaviti. 

Nakon dugog traženja, dobila sam ponudu za posao u struci – rad na španjolskom remotely (od kuće) za njemačku firmu i tako sam krenula… 

Dok sam bila nezaposlena, bilo je vrijeme epidemije korone. Glavno mi je bilo da se nekako taj dan organiziram, da nemam puno praznog hoda. Kako je sve bilo zatvoreno i nismo mogli imati puno socijalnih kontakata, dosta smo vremena provodili na selu pa bi nešto sadili, čupkali ili bih se uhvatila sređivanja kuće i oko kuće – jedan dio dana bavila bih se time. U jednom dijelu dana, najčešće popodne i predvečer, nekoliko sati bih tražila poslove, slala molbe i prijave.

Posao sam tražila pretraživanjem Facebook stranica na kojima se nude poslovi. Facebook bi mi bio „prva stanica“ jer bi tamo bilo stvarno dosta oglasa na dnevnoj bazi i onda bih se javljala na sve što ima veze sa španjolskim – od pisanja članaka do instrukcija. Javljala bih se i na sve što ima veze sa sociologijom. Nakon toga, pregledavala bih MojPosao i LinkedIn. Otvorila sam sve profile na freelance portalima koji nude mogućnost prevođenja – ako nađeš klijenta. Doduše, treba dosta vremena dok urediš profil i dok te netko zapazi. Stvarno sam aktivirala svakakve profile i gledala posvuda, javljala se, rješavala neke online testove. Ukratko, baš trebaš biti involviran. Traženje posla je kao posao jer nekad potrošiš doslovno cijeli dan tražeći firme, popravljajući svoj životopis – prilagođavaš CV za pojedinu poziciju i slično.

Posao nisam uvijek tražila jednakim intenzitetom. Imala sam razdoblja kada posao uopće nisam tražila. To bi bilo kada bih bila očajna zbog npr. dvadesete odbijenice, neodgovorenog maila ili maila u kojem me obavještavaju da su odabrali nekog drugog. Bilo je situacija u kojima se biralo između mene i nekoga drugoga, šanse su mi bile 50:50 i ne bi odabrali mene. Nakon toga, osjećala bih se baš „down“. Onda bi mi trebalo nekoliko dana da ne gledam natječaje, trebao mi je odmak. Nisam mogla svaki dan tražiti istim intenzitetom, slati molbe i javljati se na natječaje. Pokušala bih se nekoliko dana odmaknuti, opustiti, ne razmišljati. Onda bih se opet vratila traženju posla. Tada mi je jako koristilo to što smo sređivali jedan dio kuće pa bih nekoliko sati svaki dan tu našla nešto za raditi, to bi me opuštalo. S vremena na vrijeme otišla bih van, na druženja. 

Kad bih se odmakla od traženja posla, posao bi mi i dalje bio u mislima. Meni je zaposlenje konstantno bilo u glavi. Voljela bih da pametnije znam odvojiti misli i osjećaje – ako se danas-sutra nađem u istoj ili sličnoj situaciji. Nikad nisam mogla nezaposlenost i traženje posla ostaviti „po strani“. Dogodilo bi mi se da izađem, dakle više nisam za laptopom i ne pišem CV, ali počnem razmišljati o tome kako svi ti ljudi oko mene rade, a ja ne. Razmišljala bih o tome, iako sam bila na druženju na kojem, npr. pečemo roštilj. Naravno, čim bi me netko pitao to bolno pitanje – „Radiš li?“, mene bi to jako uzdrmalo, u meni bi bio osjećaj kao da se sramim same sebe što ne radim. 

O svemu što sam prolazila pričala sam najviše s prijateljicama, sestrom, momkom. To mi je jako važno i pomaže mi. Ne samo što se tiče nezaposlenosti, nego općenito, ako me nešto muči, pomaže mi razgovor o tome. Momak bi mi znao reći da su se i drugi ljudi dugo mučili, da nisam jedina u takvoj situaciji. Sad se pokušavam sjetiti što je meni u tim trenucima pomagalo jer u tim trenucima nema baš nekih riječi utjehe, osim da ti netko kaže „dobila si posao“. Mene je iskreno malo toga tješilo. Čak i kad bi netko rekao nešto ohrabrujuće, npr. mama mi je znala reći da mi se divi kako ja to dobro podnosim, ne mogu reći da je to na mene baš smirujuće djelovalo. Najvažnije mi je bilo da me taj netko sasluša. 

U razdoblju dok sam dobivala „odbijenice“, spašavalo me što sam, s vremena na vrijeme, imala instrukcije. Znala bih da to imam jednom tjedno i živjela bih za taj dan. Ta srijeda – za taj dan mogu reći da radim! Također, pomogla mi je jedna banalna rečenica koju mi je rekao učenik kojem sam držala instrukcije i kojem sam znala spomenuti da nikako da nađem posao. On mi je rekao „Samo razmišljaj da onda taj posao i nije bio za tebe i da će doći nešto što će biti stvarno za tebe“. To mi se jako svidjelo i nakon toga sam u situacijama dobivanja „odbijenice“ sama sebi to ponavljala. 

Trebam spomenuti – isplakala bih se – to je isto bio jedan od načina na koji bih pokušala izbaciti svoju frustraciju i dosta sam u tom periodu plakala. Rasplakala bih se svako malo, a inače nisam tome sklona. Isplakala bih se i  bila tužna nekoliko dana – trebalo mi je da se oporavim. U jednom trenutku bih rekla samoj sebi „Nema druge, moraš nastaviti“ i krenula bih dalje u potragu.

Teško je prihvatiti da nemaš posao – nekad se kreneš možda i samosažalijevati. Nekad kreneš u misli da je do tebe, a znaš da nije. Objektivno, kad sagledaš situaciju, znaš da nikad nije samo do pojedinca, znaš da je do društva u kojem živimo, do sustava, do potražnje na tržištu, sve to znaš… Međutim, kad ostaneš sam sa sobom, uvijek nekako krivnju prebaciš isključivo na sebe. 

Što se tiče mog socijalnog života – i dan-danas nisam pomirena s tim što mi je većina prijateljica daleko. Nedostajala mi je njihova fizička prisutnost, iako se čujemo i ispričamo. Nedostajalo mi je druženje, odlazak na kave i sl. To me je još dodatno rastuživalo, ali sam isto tako bila dodatno potištena jer su one sve radile. Svaka je većinom našla nešto u struci i vezano za struku. Naravno, koliko god mi je bilo drago čuti kako njihov dan izgleda i kakve sve situacije na poslu imaju, ja to nisam mogla razumjeti i poistovjetiti se s njihovim iskustvom. Npr. spominjale bi godišnji odmor i pitale bi hoćemo li se vidjeti tijekom godišnjeg odmora, a ja nisam znala kako je to uzeti godišnji. Nekad bih se osjećala kao da nemam što ispričati. Kad bi me pitale „Što ima novog kod tebe?“, jednostavno ne bih imala što odgovoriti, a one bi mi pričale o poslu, odnosu s kolegama ili o drugim situacijama koje su većinom bile vezane za posao jer im je to odnosilo većinu dana. Tu sam osjećala malo razilaženje, ali to je normalno. 

Prijateljice bi ponekad, možda u najboljoj mogućoj namjeri, pitale „Kako ide?“ ili „Zar se baš nitko nije javio?“ i onda bih ja to interpretirala kao da ne vjeruju da se dovoljno često javljam na oglase, kao da misle da se ne trudim dovoljno. Znalo bi mi se događati da se nekad izbjegavam nekome javiti porukom ili izbjegavam druženje jer sam još na istom mjestu, taj netko je već godinu dana zaposlen, a u isto vrijeme smo diplomirali. Počela bih razmišljati o tome kad sam ja diplomirala, koliko je već mjeseci prošlo, dok je druga osoba npr. odužila i sad ima više radnog staža… Doduše, tih druženja nije bilo toliko puno, ali ponekad bih kavu radije izbjegla, nego da se trebam opravdavati jer još nisam našla posao. 

Što se tiče financijske egzistencije, živjela sam i živim s roditeljima tako da sam se mogla u potpunosti osloniti na njih. I jesam. Troškove hrane i režija podmirivali su roditelji. Izvan toga, npr. kad sam trebala otići na piće, izlet, druženje, trebala sam razmišljati kako ću to iskombinirati, je li mi to baš potrebno ili nije i najčešće bih zaključila da nije. Ponekad bih izbjegla neko druženje jer si ga nisam mogla priuštiti, a nisam htjela da mi ga netko drugi financira. Živjela sam od ušteđevine od studentskog posla prije epidemije korone, od instrukcija koje bih povremeno imala i od pomaganja s domaćim radovima – imala bih džeparac. Osnovno sam imala, a nisam ni inače navikla na nekakav luksuz pa nisam toliko osjetila financijske poteškoće, ali da sam imala novca za neke svoje male gušte – nisam.

Sada kad razmišljam o razdoblju nezaposlenosti, mislim da sam davala dosta sebe u taj proces. Mislim da ništa više nisam trebala napraviti. Sigurno se moglo pametnije, bolje, mogla sam se više sačuvati na način da se ne dajem toliko. Nekad sam imala osjećaj da se previše dajem u taj oglas, prijavu za posao i intervju… Toliko bih se dala u taj jedan posao, kao da drugog nema ili kao da nema sutra. To mi se događalo u nekoliko situacija kada bih baš „zagrizla“ za neki posao. Mislim da je to možda bilo bespotrebno jer ima različitih poslova. Mislila bih da je posao super, u struci, plaća je dobra i uvjeti bi mi odgovarali pa bih se uhvatila baš za taj posao. Tako mi je bilo za nekoliko poslova. Odradila bih intervju i grčevito čekala rezultate i onda kad ne bih dobila posao, dogodilo bi mi se totalno „pražnjenje“ – ne bih mogla više. Previše bih se emotivno vezala za tu prijavu, a mislim da je to krivo i da to samo iscrpljuje. Voljela bih da takve situacije proživljavam malo lakše, da budem pametnija i „hladnije glave“, ali još ne znam kako da malo više „po strani“ proživljavam sve te stresove. Mislim da bih tako sačuvala više emocionalne energije.

Tijekom studija slušala sam kako ima mnogo nezaposlenih s diplomama koje sam i sama stekla i s vremenom sam i sama povjerovala kako ću teško pronaći posao u struci, iako sam se uvijek nadala da to nekako neće biti moj slučaj. To bih voljela naglasiti – ja sam uvijek bila relativno optimistična u vezi posla i mislila sam da se to meni neće dogoditi, da ću posao naći. Onda kad ga nisam našla, to me malo obeshrabrilo. Znala sam da nemam ni veza ni poznanstava, ali sam vjerovala da moj trud na studiju, izvannastavne aktivnosti, radionice i Erasmus – da to mora biti nekome dovoljno dobro. Onda sam shvatila da to poslodavce naročito i ne zanima. Bude im zanimljivo čuti, ali nije nešto što čini razliku, barem se to tako pokazalo kod mene. Zapravo, trebalo mi je da shvatim da traženje posla ipak nije onako kako sam to zamišljala.

Valjda mi je pomoglo što sam vjerovala da će se to ipak nekad dogoditi – da ću pronaći posao u struci. To me tjeralo da tražim dalje jer nekad bi mi došlo da se više ni ne prijavljujem na natječaje. 

Do posla koji trenutno radim došla sam, zapravo, slučajno. Jedna moja prijateljica koja živi u Španjolskoj rekla mi je da se njezina prijateljica javila u određenu firmu i dojavila mi je da se tu traže ljudi. Odlučila sam poslati otvorenu molbu i CV i nisam se uopće previše nadala. Pretpostavila sam, kako su već razgovori u tijeku, da je manje-više, već sve definirano. Međutim, u rekordnom roku pozvana sam na razgovor za posao i doslovno se sve odvilo u manje od 2 tjedna – dobila sam posao. Za sve je bila zaslužna moja bliska prijateljica, koja mi je u tom trenutku sugerirala da se prijavim, motivirala me da uredim svoj LinkedIn profil. Dala mi je „vjetar u leđa“ da se što prije javim. 

Kad sam počela raditi, kao da mi je pola problema doslovno palo s leđa – osjećaj bespomoćnosti, misli poput te da nisam zaslužila tako dugo čekati, pitala sam se je li do mene, a kad sam počela raditi, sve je preko noći nestalo. Na trenutke sam se pitala jesu li moji osjećaji i sve što proživljavam – je li to sada trajno? Je li to nešto što će trajati, što će postati moje stanje? Kad sam se zaposlila, zapravo sam shvatila da su sve brige koje sam imala, otišle same od sebe. Poslije sam shvatila da je nezaposlenost bila uzrok svih tih mojih teških stanja. Shvatila sam da je to bilo jedno kompleksno stanje – nije samo da nisam imala novca, već nezaposlenost utječe na zdravlje i odnose s drugima. Napokon sam bila sretna što mogu raditi nešto što mi se donekle sviđa – čim je bilo vezano za španjolski, bilo mi je super. 

Svakome tko je trenutno nezaposlen savjetovala bih puno strpljenja i upornosti, budući da se radi o relativno stresnom i neizvjesnom razdoblju. Isto tako, savjetovala bih im da, koliko god teško bilo, pokušaju osvijestiti da je to samo razdoblje u njihovom životu i da neće trajati vječno.

Ako je osoba u mogućnosti, dobro je potražiti online tečajeve, radionice ili seminare koji, osim što nam pomažu da ostanemo u toku s onim što smo studirali i što nas zanima, mogu upotpuniti i obogatiti životopis. Uz to, na radionicama možemo upoznati i osobe koje nam mogu poslužiti kao kontakti za buduće potencijalne poslove.

Što se konkretnih koraka tiče, slanje otvorenih molbi svim potencijalnim poslodavcima ili firmama koje su od Vašeg interesa, u mom se slučaju pokazalo uspješnim načinom pronalaska posla.