Vrijeme čitanja: 4 min

Marko — osobna priča

30 godina, magistar povijesti, trenutno nezaposlen

Najdulje razdoblje nezaposlenosti bilo mi je 6 mjeseci, a posao sam počeo tražiti odmah nakon završetka studija. Moje traženje posla sastojalo se od pretraživanja stranica Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, raspitivanja kod članova obitelji i prijatelja znaju li za nekakav posao koji bi mi odgovarao. Također sam se prijavio na Hrvatski zavod za zapošljavanje kako bih dobio pomoć u traženju zaposlenja. Isprva je moja potraga za poslom bila ograničena isključivo na poslove vezane za moju struku. Svi mi želimo takav posao pa ni ja nisam bio iznimka u tome. S vremenom sam shvatio da se ne moram ograničavati pa sam proširio potragu na poslove koji imaju sličnosti s mojom strukom. 

Posao nisam uvijek tražio jednakim intenzitetom. Razlog je taj što bih našao privremene poslove pa bih prekinuo potragu za poslom, dok određeni posao nije bio pri kraju, kada bih nastavio potragu dalje. Moja motivacija su uvijek bili optimizam da će se nešto pronaći ako budem tražio posao, želja da budem koristan član društva i na kraju želja da imam stalna primanja koja će mi omogućiti financijsku samostalnost. 

Pronalazak posla i razgovori za posao jako su stresni. Prvi razgovor za posao bio mi je najstresniji. Ne znaš što bi očekivao, ne znaš što se traži više, a što manje, potpuna nepoznanica. Kasnije, kako je broj razgovora za posao rastao, smanjivao se i stres, iako on nikad potpuno ne nestane. Nema tu recepta kako se nositi sa stresom. Svatko ima svoj način. Moj je bio da se za taj razgovor što bolje pripremim, a pripremao sam se prema uputama poslodavca, učenjem onoga što je bilo potrebno za razgovor. 

Prije uključivanja na tržište rada, koristio sam potporu pripravništva u školi. Sveukupno, to je bilo vrlo korisno iskustvo jer sam naučio mnoge stvari koje se mogu naučiti samo u praksi. S druge strane, bilo je i loših iskustava za koja smatram da su se mogla izbjeći boljom organizacijom pripravništva. Preporučio bih ga svakome. To je jedan od dobrih načina da se mlada osoba uvede u svoje zvanje.

Također, važno je istaknuti kako sam otkaz dobio više puta i to nije lijepo iskustvo za mladu osobu koja je tek na početku nekakve karijere. Iako su to sve bili privremeni poslovi (obično zamjene u školama), bilo je za očekivati da neće trajati unedogled, ali teško mi je padalo kad sam morao ostaviti radno mjesto na kojem sam se osjećao ugodno i postao dio nekog kolektiva. To je definitivno uvijek depresivno iskustvo, ali tješim se time da ću jednog dana naići na oglas u kojem će se tražiti stalni zaposlenik pa će moje radno iskustvo doći do izražaja. Dakle, ja sam optimističan.

Iskusio sam i mnogo „odbijenica“. Čak i takvih uz koje nisam dobio nikakvo obrazloženje zašto nisam dobio zaposlenje. To je za mene bilo očekivano, pošto su poslovi na koje sam nailazio bili vrlo traženi. U nekim slučajevima, već se moglo zaključiti da je nekome namijenjeno određeno radno mjesto pa je oglas za posao stavljen forme radi. Rekao bih da sam se dobro nosio s „odbijenicama“, a rezultati bi bili očekivani, s obzirom na to kako cijelo društvo u Hrvatskoj funkcionira. No, ono što sam zaključivao bilo je da se upornost isplati i da će se prilika kad-tad pojaviti. I tako bi bilo.

Nezaposlenost je, prije svega, djelovala na moju psihičku dobrobit. S jedne strane se javljao pritisak okoline da pronađem posao, a s druge strane u meni je postojala želja za pronalaskom posla. Međutim, kako sam manje-više samostalno tražio posao, pronalaženje posla se odužilo, što je stvaralo određenu dozu frustracije unutar mene, da ne kažem nemoći.

Tijekom tog razdoblja osjećao sam frustraciju uzrokovanu nemogućnošću pronalaska posla. Što je vrijeme pronalaska posla bilo duže, to je frustracija bila veća. Pojavio se i osjećaj nemoći povezan s tom frustracijom. Činilo mi se da je sustav nepošten, da neki dobiju priliku prije, nego drugi. S jedne strane, postojala je želja za zapošljavanjem, a s druge strane frustracija zbog nemogućnosti da se dođe do iste. S tim se nije bilo lako nositi, ali ja sam išao iz dana u dan, bio uporan u pronalasku posla, fokusirao sam se na stvari koje su me zanimale i ispunjavale. Iako se sa svakim neuspjehom vraćao osjećaj frustracije zbog neuspjeha. Najviše me opterećivala misao o povezanosti posla s preživljavanjem (plaćanjem režija, prehranom). Imao sam osjećaj da bi pronalazak posla, a time i izvora prihoda, uspio riješiti taj ključan problem. Međutim, s većim brojem neuspjeha, raslo je i opterećenje, pritisak povezan s tom mišlju.

Razdoblje nezaposlenosti pokušao sam si olakšati bavljenjem aktivnostima koje me zadovoljavaju, druženjem s prijateljima, nastojanjem da napunim baterije za dalje, opuštanjem raznim aktivnostima. Tijekom nezaposlenosti moj dan je uvijek započinjao doručkom i pregledavanjem poslova na burzi rada. U teškim trenucima pomagale su mi duge šetnje po parku. Tada sam se uspijevao najviše opustiti i ne misliti o problemima. Uz to, bila je tu podrška obitelji koju sam uvijek imao.

Pozitivna činjenica u situaciji nezaposlenosti bila je da je moj socijalni život izgledao jednako kao prije. Nije bilo promjena, osim u pogledu financija na koje sam morao malo više pripaziti. Tu je znalo biti neugodnih situacija. Npr. kada bi se okupljalo društvo na malo skupljim mjestima, ja bih uzimao jeftinije stvari s menija. Ili kada bi nekom bio rođendan pa bih smišljao kako osigurati “moj dio” dara. Međutim, većinom je sve ostalo kao i prije te se nisam osjećao drugačije zbog svoje nezaposlenosti. Također, financijska prilagodba na nezaposlenost nije bila preteška jer sam redovito imao takve poslove zbog kojih sam bio spreman da jednom više neću raditi na njima. Zato sam štedio novce od plaće kako bih imao za situaciju kada više neću raditi.

O svom iskustvu više puta sam razgovarao s članovima svoje obitelji. Tu sam uvijek nailazio na razumijevanje i potporu. Čak sam jedno vrijeme, slijedom okolnosti, išao na razgovor kod psihologa. Bilo je to prosvjetljujuće iskustvo.

Na osobe koje su dugo nezaposlene obično se gleda s predrasudama. Mislim da je to ono što bi trebalo promijeniti. To što osoba ne može pronaći posao, ne znači automatski da ne želi. Postoje brojni razlozi za to. Pojedinci bi trebali biti više suportivni nezaposlenim osobama, poticati ih da traže posao, dati im motivaciju ako im nedostaje i slično. Ponekad su male stvari korisnije od velikih parola.

Jedina stvar koju bih promijenio u odnosu na svoju struku i nezaposlenost je to što bih se više aktivirao na edukacijama vezanima za svoju struku. Smatram da sam to slobodno vrijeme mogao iskoristiti više za rast u profesionalnom radu, za napredak u razumijevanju svoje struke. Naučio sam da se upornost isplati. Jedino upornošću doći ćemo do cilja koji smo si zacrtali.

Svima koji su trenutno nezaposleni savjetujem da ne odustaju od poslova koje žele raditi. Znam da je teško, osobito ako imaš financijski pritisak za vratom, ali ustrajnost će te jedino dovesti do tvoga cilja. Nezaposlenost je samo jedna od prepreka u životu. Nju se pobjeđuje ustrajnošću i optimizmom. Ne vjerujte onima koji tvrde da se nešto ne može. Vjerujte da možete naći posao koji vam odgovara i trudite se pronaći ga. Uz mnogo strpljenja taj posao će se i pojaviti.