Emocije su složen psihološki fenomen koji se odnosi na kratkotrajno subjektivno stanje koje uključuje doživljaje poput sreće, tuge, ljutnje, a ti subjektivni osjećaji izraženi su mimikom i ekspresijom lica, stavom i položajem tijela te su praćeni tjelesnim reakcijama koje pripremaju tijelo na prilagođavanje različitim okolnostima i situacijama.
Emocije imaju svoju svrhu i funkciju (poput zaštite, uništavanja, razmnožavanja, zajedništva, pripadnosti, istraživanja), odnosno motiviraju osobu na prilagođavanje i poduzimanje aktivnosti nužnih za suočavanje s okolnostima ili različitim životnim događajima koji su izazvali emociju.
Uzmimo za primjer osobu koja se boji pasa – ta osoba osjeća strah, čim ugleda psa. Pri tome, možda joj se uzlupa srce, znoje joj se dlanovi, zuji joj u ušima ili sl. U mislima vjerojatno promišlja o načinu na koji da se zaštiti te, iako ima potrebu krenuti dalje kako npr. ne bi zakasnila na posao, mijenja svoje ponašanje te npr. ugleda pokraj sebe neki dućan i odmah ulazi kako bi se zaštitila od psa. Pri tome, izraz lica i glas te stav tijela prodavačici u dućanu jasno signaliziraju kako osoba osjeća intenzivan strah. Dakle, emocije imaju i socijalnu funkciju jer prenose (komuniciraju) naše osjećaje drugima te utječu na način na koji drugi s nama stupaju u interakciju – emocije su svojstvene međuljudskim odnosima te imaju ključnu ulogu u uspostavljanju, održavanju, ali i nestajanju međuljudskih odnosa.
Postoji šest osnovnih emocija: sreća, tuga, strah, ljutnja, gađenje i interes, a postoji i širok spektar složenih emocija (poput ljubavi, ljubomore, srama i sl.) koje su skup povezanih srodnih emocija, npr. ljubav istovremeno uključuje sreću, interes, uzbuđenje, ponos i sl.
Važno je naglasiti kako emocije mogu biti ugodne, ali vrlo često mogu biti iznimno neugodne, međutim uvijek su pozitivne i korisne te na funkcionalan i prilagodljiv način organiziraju ljudsko ponašanje prema najučinkovitijem rješenju trenutnih izazovnih životnih okolnosti. One pružaju informaciju o tome da se događa nešto važno te nam pružaju informaciju o tome koliko je naše viđenje stvarnosti u skladu s našim očekivanjima. Tako ćemo, kad se ostvare sve naše želje i snovi, biti sretni, ushićeni, plakati od sreće, dok će neuspjeh ili gubitak izazvati tugu, anksioznost ili strah. Neugodne emocije daju nam informaciju da nešto nije u skladu s našim očekivanjima i usmjeravaju nas na pronalazak potencijalnih rješenja problema ili ponovno razmatranje naših očekivanja.
Ipak, nemaju svi ljudi visoko razvijene emocionalne kompetencije, stoga razvoj vještina emocionalnog razumijevanja, prepoznavanja emocija kod sebe i kod drugih, kao i njihova učinkovitog izražavanja i reguliranja, predstavlja izazov, kako za djecu, tako i za mnoge odrasle ljude. S obzirom na činjenicu da su emocionalne kompetencije ujedno i osnova mentalnog zdravlja pojedinca te društva u cjelini, jasno je da je prosperitet društva iluzoran ako se zanemari razvoj socijalnih i emocionalnih vještina i kompetencija – djece, mladih, ali i odraslih ljudi.
Razvoj emocija
„Emocije su prvi jezik svih nas“ (Oatley i Jenkins, 2003, str. 162), a dijete odmah po rođenju počinje komunicirati s okolinom – zaplače. Kroz emocionalne izražaje putem lica, glasa i općenito emocionalnog ponašanja, dojenčad neverbalno govori ono što ne može izraziti verbalno.
Emocionalni razvoj jedan je od najvažnijih procesa u razvoju ličnosti, ovisi o temperamentu djeteta i vrsti privrženosti s majkom (roditeljima), oblikuje se kroz proces socijalizacije u obitelji i okolini, a način socijalizacije emocija ovisi o sociokulturalnom kontekstu u kojem netko živi. Dakle, djeca opažaju načine na koje njihovi roditelji izražavaju emocije, opažaju njihova ponašanja, slušaju riječi i izraze kojima roditelji opisuju emocionalne situacije te sve to integriraju u vlastito funkcioniranje. Emocionalni razvoj nastavlja se promatranjem i oponašanjem osoba u svojoj okolini te dijete uči koje situacije, predmeti i pojave izazivaju pojedine emocije, a promatrajući socijalnu okolinu, djeca oponašaju način i intenzitet emocionalnog izražavanja te uče izražavati emocije sukladno društvenim normama i očekivanjima. Dijete u interakciji s okolinom nauči modificirati svoje emocije, nositi se s frustracijom, uživati u društvu drugih, prepoznati opasnost, prevladati strah i tjeskobu kako bi postiglo uspješno funkcioniranje u društvu koje ga okružuje, a pokazatelji dobrog emocionalnog stanja čovjeka upravo su sposobnost reguliranja i kontroliranja širokog spektra emocionalnih doživljaja i prikladnih reakcija u tim emocionalnim situacijama. Osobe koje su ovladale svojim emocionalnim doživljajima smatraju se emocionalno kompetentnima.
