Iako i zaposlenost može biti izvor frustracija, nezadovoljstva i stresa (prezaposlenost, visoki zahtjevi posla/poslodavca, loši međuljudski odnosi, sukobi, potplaćenost, nepravda, nesigurnost zaposlenja, nemogućnost udovoljavanja zahtjevima posla i sl.), ipak zaposlenost potiče osjećaje sigurnosti, financijske stabilnosti, neovisnosti o drugima. Ona povećava mogućnosti za učenje, napredovanje, pojačava aktivaciju, bolje planiranje i dnevnu organizaciju, stvara i razvija mrežu socijalnih interakcija, stvara osjećaj kompetentnosti, boljeg samopoštovanja.
S druge strane, nezaposlenost pojedinca dovodi u vrlo nepovoljan položaj. Naime, nezaposleni pa tako i oni koji su roditelji, mogu češće i/ili snažnije doživljavati osjećaje frustracije, nezadovoljstva, izoliranosti, nesigurnosti, tjeskobe, depresivnosti, nižeg samopoštovanja. Dugotrajna nezaposlenost može učvrstiti osjećaje bespomoćnosti i apatije koji dovode do prihvaćanja neugodnih stanja i slabljenja motivacijskih procesa za promjenom situacije te pronalaskom posla ili uspostavljanjem kontrole nad barem dijelom nepovoljnih okolnosti koje stvara nezaposlenost. Sve navedeno, ovisit će i o tome koliko je pojedinac bio privržen i posvećen svom poslu koji je izgubio, odnosno koliko zaista stremi pronalasku posla.
Od svih čovjekovih socijalnih uloga (bračnih, prijateljskih, profesionalnih, obiteljskih, rodbinskih i ostalih proizašlih iz različitih aktivnosti), uloga roditeljstva je sigurno jedna od najdužih i najzahtjevnijih u životu čovjeka. Roditeljska uloga je cjeloživotna i ne prestaje odrastanjem djece. Zapravo, moglo bi se reći kako odrastanjem djece roditeljstvo samo mijenja svoja obilježja – snagu uključenosti i vrste postupanja. Rađanjem djece roditelji dobivaju mogućnost za dobivanje uloge baka i djedova, kao i svih onih uloga koje proizlaze iz odnosa s partnerima njihove djece. Roditeljstvo je puno više od samog odgoja. Ono podrazumijeva očuvanje psihofizičkog integriteta djeteta i osposobljavanje za osamostaljivanje. Različiti su motivi zbog kojih se pojedinci odlučuju za roditeljstvo. Neki se odlučuju za roditeljstvo iz potrebe pružanja ljubavi i zaštite djetetu, drugi u roditeljstvu vide smisao produžavanja loze, treći u dokazivanju svoje muževnosti/ženstvenosti. Mnoga postupanja roditelja prema djeci vjerojatno će proizaći iz vrste motiva za roditeljstvom.
Nezaposlenost, ali i radna nesigurnost (npr. rad na određeno vrijeme) u razvijenim društvima često je razlogom odgađanja ulaska u brak i rađanja djece. Planiranje budućnosti i mogućnost osiguravanja stabilnih uvjeta za odrastanje djece teško je moguće u nestabilnim ekonomskim uvjetima. Nezaposlenost (ali i produženo školovanje, hedonizam i sl.) mlade potiče na produženu adolescenciju – život u roditeljskom domu, oslanjanje na roditeljske financijske i druge resurse. Ovo sigurno nije jedini razlog, ali je jedan od značajnih razloga smanjenja broja novorođene djece i stope plodnosti.
Često se postavlja pitanje kako biti dobar, uspješan roditelj…
Unatoč nekim općim pravilima koja bi se trebala poštovati u svakom međuljudskom odnosu pa tako i onom roditelj-dijete, ne postoje određena pravila koja će biti primjenjiva u odgoju svakog djeteta i u svakom kontekstu. Kao što je dijete neponovljiva jedinka, tako je to i roditelj. Dijete na svijet dolazi sa svojim nasljeđem, kao što je to došao i roditelj. Dijete će odgajati roditelj kojeg su odgojili njegovi roditelji i tako ga dijelom oblikovali na bolji ili lošiji način. Struktura osobnosti roditelja, njegova iskustva, traume odrastanja te veće ili manje zadovoljstvo bračnim/partnerskim odnosima i trenutačnim okolnostima života, „ulit“ će se u odgoj djeteta.
Biti dobar roditelj znači biti zadovoljan roditelj. Nezaposleni roditelj kojem nezaposlenost nije odabir, niti mu je ta situacija prihvatljiva, osobito ako traje duži vremenski period, izlaže se dugotrajnim frustracijama koje negativno utječu na njegovo mentalno zdravlje. Posljedično, može doći do gubitka nade i optimizma, sniženog samopoštovanja, osjećaja beskorisnosti, osjećaja da ne iskorištava svoje potencijale, osjećaja da se ne izgrađuje, ne napreduje te osjećaja izoliranosti, zaostajanja i propuštanja prilika.
Kao što roditelj ima očekivanja od svoje djece i djeca imaju očekivanja od roditelja, ali i on od samoga sebe.
Dugotrajna frustracija može biti okidač za nestrpljivost, ljutnju, svađu, općenito ponašanja koja narušavaju odnose. Roditelji su modeli identifikacije za svoju djecu, a nezaposlen, frustriran i nezadovoljan roditelj neće biti najbolji model za identifikaciju. U nekim prijašnjim vremenima poštovao se isključivo autoritet – „glava obitelji“, no u suvremenoj obitelji on više gotovo ne postoji. U suvremenoj obitelji, već odavno je zavladao popustljiv odgojni stil zbog čega je roditeljska dimenzija kontrole oslabila, dok je dimenzija pomoći povećana.
Membrane suvremene obitelji postale su puno propusnije za mnoge nove, liberalne ideje od kojih neke ne predstavljaju kvalitetu. Danas važnijim postaje činjenica da roditelji svojim stilom života imponiraju svojoj djeci, tj. da ih ona zadrže u svom svijetu kvalitete, nego li da ih oni poštuju i uvažavaju s pozicije autoriteta.
Dugotrajniji boravak u kući zbog nezaposlenosti stvara osjećaj izoliranosti pa takav roditelj može imati veću potrebu za dobivanjem informacija o događajima u životu djece. Ovo može biti izvorom frustracija i konflikata u komunikaciji – roditelj može biti percipiran kao pretjerano kontrolirajući, zamarajući, dosadan.
Materijalizam i sve veća htijenja za posjedovanjem koja, u ovom suvremenom vremenu, u svojim životima živi veliki broj ljudi pa tako i djece, predstavlja izazov za nezaposlene roditelje/roditelja. Otvara se mogućnost osjećaja krivnje zbog nemogućnosti udovoljavanja prohtjevima djece, ali isto tako izloženosti kritikama ukućana zbog lošijeg socio-ekonomskog statusa obitelji. Nezaposleni roditelj može biti percipiran kao manje sposoban, manje motiviran, manje snalažljiv. Također, i sam roditelj koji je duže nezaposlen može postati osuđujući prema svojoj poziciji preispitujući se i okrivljavajući se. Ovakve situacije mogu dovesti do lošijih raspoloženja, povišenih napetosti što će se odraziti na kvalitetu odnosa roditelj-dijete kroz slabije zadovoljavanje psiholoških potreba djece – privrženosti, ljubavi, zabave, relaksacije…
S obzirom na sve navedeno, važno je osvijestiti nekoliko stvari:
- Nezadovoljstvo, stres i frustracija zbog situacije nezaposlenosti mogu se odraziti na ponašanje roditelja prema djetetu, stoga je važno osvijestiti izvor vlastitog nezadovoljstva i ne prenositi ga na odnos s djetetom, već pronaći alternativne načine ublažavanja stresa.
- Roditelj služi kao model ponašanja djetetu, a opažanjem oblikuje i vlastita očekivanja o sebi, drugima i svijetu. Nastojte djetetu pružiti primjer ustrajnosti, odvažnosti i optimizma.
- Osim pružanja ljubavi i topline, za razvoj djeteta važna je struktura i rutina te postavljanje granica – nadzor primjeren dobi pruža djetetu osjećaj sigurnosti.
- Stanje nezaposlenosti može dovesti do veće usmjerenosti na djetetov život. Za dijete je važno usmjeravanje naspram pomoći te da, sukladno svojoj dobi, razvija samostalnost. Isto tako, za roditelja je važno svakodnevnicu ispuniti drugim aktivnostima i interesima kako ne bi svu svoju pažnju usmjerio na dijete.
- Nemogućnost udovoljavanja materijalnim zahtjevima djece može dovesti do osjećaja frustracije, krivnje i srama te nepovoljno utjecati na odnos s djecom. Osvijestite vlastite mogućnosti i resurse, podsjećajte se na sve ono što djetetu ipak možete pružiti, čak i u trenutnim okolnostima. Ovisno o dobi djeteta, otvoreno razgovarajte o mogućnostima.
